“Od Preverta do Bodelairea”

Večer francuske poezije i šansone u Narodnoj knjižnici
Petra Preradovića u Bjelovaru:

“Od Preverta do Bodelairea”

Jedna nezaboravna večer u Mjesecu hrvatske knjige bila je posvećena francuskoj poeziji i šansoni. O Francoisu Bodelaireu i Jacquesu Prevertu govorio je prof. Vladimir Barić. Njihove su pjesme na francuskom jeziku (i u hrvatskom prijevodu) govorile učenice Ekonomske i birotehničke škole, a galskim je duhom ispunio dvoranu bjelovarske knjižnice samosvojnim interpretacijama nezaboravnih šansona na francuskom, (uz vlastiti vrhunski hrvatski prepjev) antologijske pjesme Jacquesa Brella, Plat paysv (Ravna zemlja) – riječki šansonijer Srđan Depolo. uz profesionalnu tehničku podršku Ivana Kutleše.
Da se govori o Francoisu Bodelaireu i Jacquesu Prevertu u Mjesecu hrvatske knjige postoje opravdani razlozi. Bodelaire je neupitni utemeljitelj modernizma u svjetskoj poeziji. Da svi književni pravci i svi modernisti imaju u tom majstoru polaznu točku, reći će A.G.Matoš, a Paul Valery pak, kako “ni Verlaine, ni Mallarme, ni Rimbaud ne bi bili ono što jesu da u odlučujućem času nisu čitali Cvjetove zla”. A što bi onda bilo što i kako jest, možemo se zapitati. Baudelaire je Himalaja uvijek izazovna i za one koji ga štuju, mnogi obožavaju (od Hrvata spomenimo samo najveće: Matoš i Ujević – Brački Bodelaire, kako ga je istančanom duhovitošću okrstio Ranko Marinković, uzvrativši Tinu koji je njega častio komplimentom “Viški Voltaire”) kao i za one koji dovode u pitanje njegovu pjesničku ili ljudsku veličinu (Sartre, Krleža). Prvi hrvatski prijevodi nekih Baudelairovih pjesama u prozi javljaju se dvadest godina po pjesnikovoj smrti,1889., a potpun prijevod kapitalne knjige svjetske poezije “Cvjetova zla ” izlazi u izdanju Matice hrvatske 1961. i dosad je doživjelo četiri izdanja. Hrvatsko “prisvajanje” Bodelairea traje do danas. Prošle je godine jedan od osmero vrhunskih prevoditelja, sudionika tog prvog cjelovitog hrvatskog prijevoda, Vladimir Gerić, objavio u izdanju “Šarenog dućana” vlastitu hrvatsku inačicu ove ključne zbirke modernizma koja se u kanoniziranoj veziji sastoji od 163 pjesme, uz uvodnu “Čitatelju” i 28 postumno dodanih. To je prvorazredan događaj, ne samo u hrvatskom prevoditeljstvu nego kulturi općenito, o čemu se premalo zna.
Za govor o sudbini “Cvijeća zla”, njegovim književnopovijesnim i teorijskim značajkama, o identitetu života i djela pjesnika treba puno više prostora, vremena, pa i znanja, no usput spomenimo da je knjiga prije točno 160 godina osuđena zbog “nemorala” – ugrožavanja javnog morala i dobrih običaja. O pravom smislu osude pjesnika za nemoral govori činjenica o kojoj se govorilo i ostalo zapamćeno, da su se u isto vrijeme najotmjenije francuske dame vraćale kući s dekretom o imenovanju ili promaknuću svojih supruga ravno iz tople postelje Njegovog Veličanstva Napoleona III., naglasio je prof Vladimir Barić,i nastavio:
– Bila je to osuda na koju Bodelaire može biti ponosan već i stoga što je zbog istog grijeha iste godine od istog sudca osuđen još jedan neumrli velikan: Gustave Flaubert zbog Emme Bovary. Kako je pravedan sud vremena! Baudelaire i Flaubert svjetska su književna baština, a danas posve zaboravljen sudac pojam beščašća u pravosuđu. Na optužbu da pjevajući o privlačnosti sotone, posvudašnjosti zla i ljepoti ružnoće širi nemoral, najbolje je odgovorio sam pjesnik, stavivši na naslovnicu svoje knjige stihove T.A. d’Aubignea(1552.-1630)
Vele da s odvratnim stvarima u
Zdenac zaborava
I grobnicu zazidanu treba.
I da će zlo koje knjige uskrsnu
Zatrovati običaje novih naraštaja.
Ali spoznanje nipošto nije majka
Poroka
Niti je vrlina kći neznanja.
Kod nas neki misle da bi sam naslov knjige Cvjetovi zla trebalo prevesti Cvjetovi bola. Naime, le mal iz naslova u izvorniku (Les fleurs du mal) u francuskom može značiti i bol, tjelesnu i duševnu, i zlo, konkretno i metafizičko. Bol u naslovu imalo bi smisla i s obzirom na to da Bodelaire smatra da samo bol, koja rađa i poeziju, iskupljuje čovjeka i izdiže ga iz blata zemaljskog postojanja.
“Znam da Bol je plemstvo u koje
Pakao ni zemlja nikad zagrist neće” (“Blagoslov”).
-To ne znači da Bodelairea treba iskupljivati za Zlo tako da ga uklonimo iz naslova knjige. Jest da se Bodelaire ljudsko postojanje smatra (ne)pravednom osudom od bešćutnog Boga u čemu nalazi sličnost čovjeka sa Satanom i solidarizira se s njegovom pobunom, ali samo kako bi istaknuo veličinu ljudske težnje ka uzvišenom. Takvo postojanje na zemlji je nedostižno pa mu preostaje samo prizivati Smrt:
“Nek nas u pakao ili u raj vodi –
Na dno Neznanog,
tek da se nađe nešto novo” (Putovanje).
Ostajući samo na tematskoj razini, govori nam prof Barić, ne bi bilo teško naći put od Baudelairea do Preverta, kako smo naslovili ovu frankofonu večer. I Prervert je dijete baudelairovske pobune, on osporava osnovne pretpostavke građanskog društva, od države, religije do kulture. No, dok su za Baudelairea poraz i pad neizbježni, Prevertu ljubav daje smisao ljudskom postojanju, ma kako inače nepravedno i apsurdno bilo. “Apsolutno najčitaniji francuski pjesnik svih vremena” (Z. Mrkonjić) poezijom bliskom osjećajima i ambijentima malog čovjeka, dodajem da je i najpjevaniji (da spomenem samo “vazda zeleno” Mrtvo lišće” i Barbaru) jer je poeziji vratio glazbu, s kojom je u jedinstvu poezija na narodnom jeziku u novom vijeku svoj život i počela (trubaduri). Tu je među prvima u nizu u kojem do danas slijede s ne manje lijepim šansonama i vrijednim stihovima hrvatski pjesnici Arsen Dedić, Zvonimir Golob, Drago Britvić, Momo Popadić, Jakša Fiamengo te, svakako, naš Bjelovarčanin Željko Sabol.
– Iako je od smrti Baudelairea i Preverta prošlo točno 150 odnosno 40 godina, sav je smisao i svrha ovih skromnih riječi samo reći: Badelaire i Prevert su živi!, završio je svoje, nadasve nadahnuto izlaganje o pjesničkim velikanima, prof Vladimir Barić.

U drugom dijelu programa nastupio je jedan od naših (i europskih) ponajboljih šansonijera, Srđan Depolo. Bjelovarska publika ga je imala priliku vidjeti i slušati prije dvije godine (19. svibnja 2015.) kada je nastupio u atriju muzeja – “izuzetna večer šansone na koju se uvijek s radošću prisjećamo”, kako je Depolov nastup prokomentirao prof. Željko Supančić.
Srđan Depolo je u Narodnoj knjižnici “Petar Preradović” nastupio prije dvanaest godina, rekao je ravnatelj Marinko Iličić, najavljujući poznatog umjetnika. Nadamo se na nećemo toliko čekati do slijedećeg nastupa!                                                                                               
Nakon odlaska iz Bjelovara, Srđan mi je poslao mail slijedećeg sadržaja:

Bolje erotika nego motika!

Da si jutros bio s nama, smijao bi se… Naime, sinoć se Marinko i ja dogovorimo kako bih se ja ipak mogao potruditi ustati i ići s njim u Zagreb. Ali, da ne bude pressing, utanačimo da ako ja budem ispred hotela u 8 i 45 dobro, ako ne, on opali po gasu bez mene i sve u redu!
I, ja si dam truda i već u 8 i 30 dođem spreman na recepciju vratiti ključeve i otići, kad li mi recepcionar pruži presavijeni komad papira: – Eto, hm, bio je Vaš kolega, rekao je da je morao otići ranije, da se ispričava i da je krenuo bez Vas!
I otvorim ja pismo: – Dragi Srđane….etc. iskrslo je… etc…. morao sam krenuti ranije… Marinko.
Pitam ja: – Kad je to bio kolega? – Pa, evo prije pet minuta… (!?!?!)
-Molim vas! Dajte mi telefon! Drž’mo ga! Bokirajte grad, postavite rampe i bodljikavu žicu! Pješaci nek’ legnu na pješački da ne prođe! Pa, on je sigurno još tu u krugu od 500 m, to je kao ono, kad trčiš na rivu; stanite! uteka vapor (brod – naziv je ostao iz vremena parobroda)!
I zovem ja (srećom ima lagani broj pa ga znam napamet), zvoni, zvoni i odzvoni. Zovem još jednom i odzvoni. Zovem još, a on ti ga meni: – ‘alo?
A ja njemu: – Marinko, di si? – Tu sam ispred kuće, palim auto! -Čekaaaaaaaaaaaj ! ! ! ! ! ! !
Ispade meni telefon iz ruke i krik . . .
Poletim niz pustu ulicu još sanjivog grada dok je par ‘tica uplašeno otpr’nilo na susjedne krovove kuća i glazbene škole… dobro i na zvonik, da bude sve kao u lošem sastavu iz hrvatskog u petom osnovne.

I tako samo ti se Marinko i ja uputili put metropole. Nije meni što bih išao kasnije, ne žurim, nego bi ispalo da sam ustajao rano bez razloga… a to se u Dalmaciji ne smi” dogodit’ (niti s razlogom, i to dobrim!). Pričaj Marinku za ovaj opis i smijte se i u moje ime.
Dotakli smo se Marinko i ja cca tko je o čemu pričao poslije večere. Njegov krug stola je ud’rio u eshatološke teške teme, a bilo je i teorije književnosti. Marinko kaže da je tu i tamo krajem uha načuo o čemu smo ti i ja govorili i rekne: –Pametniji ste, bolje erotika nego motika!

Autor: admin

Podijeli ovaj članak
468 ad