Na današnji dan prije 26 godina ubijen je Siniša Glavašević. Vrijeme patnje, vrijeme prkosa, vrijeme ponosa, vrijeme bez zaborava.
Netko je izgubio sina, a netko ostao bez brata, nekom je nestala majka a nekom je odveden tata. Hrabri ljudi i križevi bez kraja.
Grobovi im nikad oprostiti neće. Mi opraštamo radi nas samih. Zbog nebeskog kralja. Zbog Ljubavi. Poljubi zemlju po kojoj hodaš. I ne zaboravi!
Priča o gradu
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven.
Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.
Siniša Glavašević
…lišće u sadašnjem Vukovaru drukčije treperi … Vuka je pritajena, Dunav teče tiše, još tiše, kao da se zaustavio, kao da stoji… Noć je osamljena poput udovice uronule u uspomene… Vukovar se naučio biti tih, nezamjetan, ponosit u svojoj oronuloj, do kostura ogoljeloj boli i uspomeni… i koliko god se nekome činilo da ozdravlja, uspravlja se, raste i obnavlja se, Vukovar još ne živi… kao da je zastao biti Vukovar… Što se toga 18. studenoga dogodilo Vukovaru? Tko je predao grad “jugoslavenskoj narodnoj armiji” i četnicima?
Zapisa o tome je na stotine tisuća stranica. Što je istina o Vukovaru? Nitko točno ne zna. Zna se kako je grad s tridesetak tisuća stanovnika branilo jedva 1800 branitelja, nestalih je više od tisuću, odvedenih iz bolnice 261… Mnogima se još i danas nezna sudbima. O hrvatskoj Hirošimi ili Guernici, kako se od tada zove ovaj simbol ratnih stradanja, nitko ne govori bez emocija. Majke nestalih i poginulih, zarobljenici, prognanici, svatko ima svoju ispovijed i ne zna se čija je sudbina strašnija. Zna se da je rat u Vukovaru počeo 24. kolovoza 1991. i trajao sve do polovice studenoga, i da je stotinu i dva dana Vukovar živio pod zemljom, u podrumima, bez struje, vode, i lijekova.
Opirao se tri mjeseca nadiranju elitne gardijske divizije s tri oklopne brigade i oko 4000 ljudi i 360 tenkova… Danas – Vukovar se polako diže iz mrtvih, kuće se obnavljaju, ljudi se vraćaju. Istina je, ništa više nije kao nekada. Ali, oni koji su pognutih glava ispraćeni četničkim pjesmama, prognani iz grada prije deset godina, vratili su se i još se vraćaju. I potvrđuju da je legendarni vukovarski novinar Siniša Glavašević bio u pravu kad im je na odlasku u progonstvo, prije nego li su ga krvnici mučki ubili, poručio: “A Grad? Za nj se ne brinite. On je svo vrijeme bio u vama, samo skriven, da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi”!
