Na današnji dan, 13. ožujka 1975. godine umro je Ivo Andrić, najveći književnik bosansko-hrvatsko-srpskog porijekla sa područja bivše Jugoslavije, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine
Rodio se u Dolcu kod Travnika, 9. listopada 1892. u siromašnoj hrvatskoj obitelji i zarana ostao bez oca. Nakon školovanja u Sarajevu, 1912. dolazi u Zagreb i započeo studiranje na Mudroslovnom fakultetu, a zatim nastavlja svoje studije u Beču i Krakowu, da bi 1924. doktorirao u Grazu na Filozofskom fakultetu.
U razdoblju između dva rata aktivan je u diplomatskoj službi pa živi i radi u Grazu i Madridu, Bukurešti i Trstu, Marseillesu i Parizu, Ženevi i Berlinu. Za vrijeme rata živi u Beograd i povlači se iz javnog i kulturnog života, a nakon okončanja rata postao narodni poslanik i prvi predsjednik «Saveza književnika Jugoslavije». 1958. u svojoj šezdeset šestoj godini života, Andrić se ženi sa svojom dugogodišnjom ljubavi, Milicom Babić. Njihov brak traje do 1968. kad Milica umire.
Sljedećih nekoliko godina Andrić svoje društvene aktivnosti svodi na najmanju moguću mjeru, puno čita i malo piše. Zdravljemu se postupno pogoršava pa često boravi u bolnicama i toplicama. Trinaestog ožujka 1975. umire veliki književnik, jedan od najvećih stvaralaca na području bivše Jugoslavije, pisac velike stvaralačke snage i kroničar balkanske stvarnosti.
Meša Selimović i Ivo Andrić, FOTO: novilist.hr
Andrić već u gimnazijskim danima piše poeziju. Njegov književni rad možemo podjeliti u nekoliko faza. Prva faza traje od 1911. do 1920., čine ju lirika i pjesme u prozi, a obojana je osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem. 1918. iz tiska izlazi njegova prva knjiga pjesama u prozi “Ex Ponto“, a dvije godine kasnije i ona nazvana „Nemiri“. Druga faza traje do Drugog svjetskog rata, a obilježena je Andrićevim okretanjem ka pripovjednoj prozi i to prije svega na jezičnom planu te postupnim prijelazom na srpsku ekavicu. Objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) u kojima obrađuje teme iz prošlosti Bosne, za vrijeme turske i austrijske vladavine. Treća i najpoznatija faza obilježena je djelima kao što su “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika” koje je napisao tijekom samonametnute izolacije u okupiranom Beogradu. Mnogi “Prokletu avliju” nazivaju vrhuncem njegovog pripovjedačkog umijeća. Jednako se tako bavi publicističkim i esejističkim radom.
19. listopada 1961. list Borba objavljuje da je Ivo Andrić najozbiljnijij kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Sedam dana kasnije Ivo Andrić postaje nobelovac.
Oko velikog književnika oduvijek se vodila rasprava onjegovoj nacionalnoj pripadnosti. Činjenica je kako se tijekom upisa na fakultet u Krakowu potpisao na hrvatskom jeziku, gdje se izjasnio kao katolički Hrvat iz Bosne. Međutim nakon nastajanja zajedničke države počinje se izjašnjavati kao Srbin, čiju će nacionalnu identifikaciju zadržati do kraja života. I danas ostaje vječno pitanje je li Ivo Andrić bio Hrvat ili Srbin.
Andrićev spomenik u Beogradu, FOTO: nadlanu.com
