Čini se da u današnjem čovjeku Indijanci bude neku nostalgiju, neko sjećanje na jedan drugačiji svijet. Oni su na vrlo praktičan način izražavali ono što možemo nazvati istinski humani odnos prema životu.

Kroz odnos s „Velikom Tajnom“ ostvarivala se veza pojedinca s obitelji, prijateljima, drugim ljudima i prirodom. Kvalitete pojedinca, iako su bile cijenjene, trebale su biti usmjerene prema dobrobiti zajednice, a cilj života nije bio vezan uz ništa materijalno, već uz ostvarivanje zajedništva s „nevidljivim“, prirodom i drugim ljudima.

“Mudri su bili stari Lakote. Znali su da čovjekovo srce postaje tvrdo kad se udalji od čovjeka i prirode i znali su da nepoštivanje živih rastućih stvari također vodi i nepoštivanju ljudi” (Medvjed Koji Stoji).

To je svijet gdje čovjek govori čovjeku, duša se obraća duši…

Nije nam namjera idealizirati Indijance, ali možemo poslušati što nam oni mogu ponuditi kao savjete na pitanja koja nas danas muče. Dakle, oni nam nude ljudsko iskustvo koje se prenosilo s koljena na koljeno, a na nama je da odlučimo hoćemo li to bogatstvo primijeniti danas.

Upravo jedan od najvećih indijanskih vođa, Bik Koji Sjedi, savjetovao nam je:
„Uzmite najbolje od puta bijelaca i najbolje iz naše tradicije, i sačuvajte to… Ne puštajte da umre…”