Na studijskom odjelu Narodne knjižnice “Petar Preradović”
održana je promocija druge knjige bjelovarske autorice Snježane Kovačić,
„Lovac na priče“
-Lovac na priče: priče iz blizine druga je autoričina knjiga, zbirka priča koja je uslijedila nakon autoričinog prvijenca Put u svjetlost. Prva knjiga je knjiga ispovjedne proze u kojoj se glavna junakinja Nan bori s prošlošću, pokušava je prihvatiti, suočiti se s njome i tako prevladati traumu. U drugoj knjizi opet pratimo Nan, sada u odrasloj dobi, koja nam donosi svoje priče iz blizine. Zbirka sadrži 19 priča i 5 priča kao dodatak, te uvod. Priče nisu puko preispisivanje stvarnosti, već autorica pomoću elemenata fantastike montira realistične prikaze svakidašnjice, stvarnih ljudi sa stvarnim problemima i iskustvima u zbirku priča uokvirenu prvom, uvodnom pričom. Priče se grade oko različitih osoba i situacija, i različito su emotivno obojene – neke su komične, neke pomalo tužne, poučne, motivacijske… Priče su to o majčinstvu, problemima, međuljudskim odnosima, poštenju, ljubavi i poštovanju, rekla je prilikom predstavljanja knjige, moderatorica Ana Peranić, prof.
Recenzija
Snježana Kovačić, Lovac na priče: Priče iz blizine
Sjećate li se djevojčice Nan, junakinje autoričine prve knjige Put u svjetlost? Sigurna sam da je niste zaboravili!
Ona je sada odrasla i donosi nam zbirku svojih Priča iz blizine ili Salonskih razgovora. Njeni joj anđeli, nakon dana provedenog u salonu, vraćaju proživljene priče u snove kako ih ne bi zaboravila zapisati.
U njima Nan prepoznajemo kao “junakinju našeg doba” – ženu i majku, terapeutkinju i prijateljicu, rame za plakanje. Svaka je priča istodobno romantičan i realističan prikaz sudbina i situacija koje Nan dijeli sa svojim sugovornicama, s njima se raduje i pati, tješi ih i suosjeća, nikada ih ne osuđujući, uvijek u nastojanju da pomogne čarobnim rukama i prijateljskim savjetom.
Svijet Nanina salona tako se pretvara u svijet moderne bajke čiji su junaci obični, svakodnevni ljudi koji jednostavno žele osjetiti ljubav i toplinu, pronaći za sebe trenutke smirenja i iscjeljenja, zaustaviti se na mjestu gdje se naš vanjski i unutarnji svijet međusobno prožimaju u slatko-gorkom vrtlogu života.
Čitajući ovu knjigu svi ćemo se prepoznati u Naninim klijenticama, prijateljicama, susjedama, članovima obitelji. Bit ćemo im zahvalni što su s nama podijelili svoja iskustva i radovati se što, kao u svakoj bajci, i u ovoj Dobro na kraju pobjeđuje.
Snježana Matić, prof.
Snježana Kovačić:
Proces pisanja je za mene definitivno iscjeljujući!
–Osjećala sam nekakvu prirodnu potrebu, da nakon prve, napišem i drugu knjigu, jer sam osjećala da nešto nije završeno. Dakle, junakinja Nan u prvoj knjizi je “stala” i da ne ostane u tom nekom limbu, nastavila je putem odrastanja, zasnivanja obitelji, stjecanja životnog iskustva. Upravo tu su se dogodile te kratke priče. Moj posao ja za mene velika inspiracija jer me jako puno povezuje i zbližava s ljudima. Naglašavam da su priče iz zbirke nastale na mnogim mjestima, samo ne u mome salonu za masažu. U knjizi su one u salonu samo smještene. To su priče koje se događaju među prijateljima, rodbinom, susjedima i slično. Neke su inspirirane nekim novinskim člancima, emisijama, događajima, a postoje i priče koje su potpuno izmišljene. Proces pisanja je za mene definitivno iscjeljujući, jer osjećam da ono što jednom napišem, je . . . kao da sam ispovijedala. Zlostavljanja ljudi i životinja se i u ovoj knjizi dotičem, kao i u prvoj, jer većina ljudi živi na vrlo niskoj razini svijesti. Danas mnogi mogu proći pored nekoga da ni ne shvate da mu nešto treba, isto tako i pokraj napuštene životinje. Samo to napuštanje je čin neodgovornosti i niske svijesti. Zato želim pisati o tome da se ljudska svijest malo podigne!
. . . u slatko-gorkom vrtlogu života
Što na kraju reći, osim, da su ljubitelji dobre priče došli na svoje, odnosno došli i otišli i više nego zadovoljni ispričanim i doživljenim. Knjižničarka, prof. Ana Peranić, skroz na skroz je (jee!) profesionalno odradila zadatak a recenzija recenzentice, prof. Snježane Matić, toliko je stručno i toplo (s ljubavlju napisana) da ju valja više puta pročitati – uostalom, kao i priče. I njih, priče, više puta pročitajte.
“Svijet Nanina salona tako se pretvara u svijet moderne bajke čiji su junaci obični, svakodnevni ljudi koji jednostavno žele osjetiti ljubav i toplinu, pronaći za sebe trenutke smirenja i iscjeljenja, zaustaviti se na mjestu gdje se naš vanjski i unutarnji svijet međusobno prožimaju u slatko-gorkom vrtlogu života.”
U glazbenom dijelu programa oduševili su, već dobro nam znani umjetnici iz glazbene skupine zabavljača “Tko pjeva zlo ne misli”, iz silvestarskog kupleta “Slatki jadi gospođice Karoline”, . . . – Dubravko Kovačević i Zoran Čanić.
Foto-raport “Lovac na priče”
Za one koji nisu pročitali recenziju prve knjige:
Snježana Kovačić, Put u svjetlost
Pred nama je prva knjiga ispovjedne proze autorice Snježane Kovačić. U njoj progovara glas sjećanja na jedno oteto djetinjstvo – glas junakinje Nan koja, pišući o sebi, ostvaruje svoj „put u svjetlost“.
Riječ je o putu tijekom kojeg se Nan postupno razvija: pošavši od točke u kojoj se osjeća fragmentarnost njenog unutarnjeg svijeta, ona dosiže emocionalnu zrelost u kojoj je moguće mučna sjećanja prihvatiti bez gorčine i, što je još važnije da bismo ostali u miru sa sobom i s drugima, oprostiti.
O tome autorica progovara na neposredan, iskren i topao način, uvodeći nas u svijet najdubljih potreba svoje junakinje – potreba za pripadanjem, obiteljskom toplinom i podrškom, prijateljstvom i ljubavlju.
Stoga se ova knjiga može čitati kao zapis jedne spoznaje koja nas potiče na razmišljanje o svemu lijepom i ružnom što ponekad činimo svojoj obitelji i bližnjima, ali i kao savjetnik svima onima koji traže potporu na putu osobnog rasta ili oslobođenja od „duhova prošlosti“ na čija pitanja, da nas ne bi više tištala, moramo odgovoriti u svojoj sadašnjosti.
Poznati francuski pisac Marcel Proust, pišući romane sjećanja na djetinjstvo, kaže: „Umrijeti znači ne imati više uspomena, pustiti vrijeme da pobjegne.“
U ovoj nam knjizi autorica također nudi jedno „pronađeno vrijeme“. Ono predstavlja poticaj za neprestano traženje bogatstava zakopanih duboko u nama, ali i podsjetnik na jednu nadasve ljekovitu moć – moć pripovijedanja.
Snježana Matić, prof.
