Os Uma
Autor: Irena Dujmušić
Odgovore na pitanja o tome može li se ljubav dokazati na staničnoj razini i što nam naše stanice mogu reći o ljubavi daje razvojni biolog dr. sc. Bruce H. Lipton, svjetski stručnjak epigenetike koji tvrdi da vlastitim uvjerenjima možemo upravljati genima, odnosno da nismo zarobljenici svoje genetske karte. U tom smislu, on tvrdi da pri osjećaju ljubavi i naše stanice osjećaju vibracije ljubavi.
“Mudrost vaših stanica je nova biologija koja će duboko promijeniti civilizaciju i svijet u kojem živimo. Ova nova biologija nas vodi od uvjerenja da smo žrtve naših gena, da smo biokemijski strojevi, da je život izvan naše kontrole, u drugu stvarnost, stvarnost gdje naše misli, uvjerenja i um upravljaju našim genima, našim ponašanjem i životom kojeg doživljavamo. Ova biologija temelji se na aktualnoj, suvremenoj znanosti s dodanom novom percepcijom. Nova znanost nas vodi od žrtve do stvaratelja; mi smo vrlo moćni u stvaranju i razvijanju života kojeg vodimo. To je zapravo znanje o sebi i ako shvatimo stari aksiom, “Znanje je moć”, tada ono što stvarno počinjemo razumijevati jest znanje o vlastitoj moći.”
Vibracije ljubavi
U periodu totalne zaljubljenosti, naša percepcija svijeta se širi i naše oči blistaju od radosti. Naša ljubav tada nije ograničena samo na odabranu osobu, zaljubljeni smo u sam život i to pokazujemo na razne načine. Eksperimentiramo s novom hranom, raznim aktivnostima, odjećom i glazbom. Slušamo više, dijelimo više i odvajamo više vremena za uživanje, zanemarujući pri tome gotovo sve negativne stvari koje nas okružuju.
Sve to osjećaju i naše stanice, koje se prema Liptonu ponašaju poput minijaturnih osoba, tako da kada osjećamo ljubav i naše stanice primaju vibraciju ljubavi. Sve započinje životom, koji je prema Liptonu definiran pokretom. Bjelančevine, osnovni elementi života, lako se omotavaju u organske skulpture i kreću se kao odgovor na signale iz okoliša. Na površini svake stanice, receptorski proteini primaju signale iz okoliša, dok se efektorski proteini transformiraju u vibracije i prenose ih u mozak u kojem se interpretiraju. Možemo lako zamisliti razliku između načina na koji se te proteinske skulpture kreću kada osjećaju vibracije ljubavi, u odnosu na to kada su izložene negativnim vibracijama.
Snaga percepcije
Kada je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća Lipton otkrio da je upravo stanična membrana “mozak stanice”, to je otkriće pokazalo da su signali iz okoliša primarni u stvaranju bolesti. Predvidio je jedno od današnjih najvažnijih područja istraživanja, znanost o epigenetici, koja istražuje kako celularne kemijske reakcije uključuju i isključuju gene. Istraživanje na ovom području je otkrilo da stres, prehrana, ponašanje, toksini i drugi čimbenici aktiviraju kemijske prekidače koji reguliraju ekspresiju gena. Lipton pojašnjava kako je ovo područje istraživanja otkrilo da utjecaji iz okoliša više utječu na razvoj bolesti od gena te da, primjerice, nova istraživanja raka sugeriraju kako genetski čimbenici utječu na pojavu bolesti u samo 10% slučajeva, što znači da je percepcija našeg okoliša odgovorna za zdravlje našeg tijela u 90% slučajeva. Što je još zanimljivije, trenutna istraživanja pokazuju kako su naše proteinske strukture više aktivirane nefizičkim signalima od kemijskih signala. Drugim riječima, naša percepcija okoliša ima snažniji utjecaj na naše zdravlje od lijekova, što znači da posjedujemo urođenu sposobnost samo-liječenja.
Kako je to moguće? Stanica je po svojoj definiciji podatkovni “čip”, a naša su perceptivna sjećanja i uvjerenja pohranjena u staničnoj membrani te se stalno prenose u mozak radi interpretacije. Um odgovara na ove vibracijske poruke stvaranjem koherencije između uvjerenja i stvarnosti, odnosno, kada naše stanice odašilju u um, on marljivo radi kako bi stvorio istu kemijsku stvarnost u našem tijelu. Dakle, ako vjerujemo da ćemo se razboljeti, naš će um koordinirati stanice kako bi se to i ostvarilo, a ako stanice odašilju signale koji sugeriraju da smo zdravi, um će omogućiti da tako i bude. Da se ne radi o nagađanjima o moći percepcije potvrđuju istraživanja koja su utvrdila da usvojena djeca, koja su drugačije genetike od svoje polubraće ili polusestara s kojima rastu u istoj obitelji, oboljevaju od raka jednako kao i oni.
Podsvjesna preuzimanja
Medicini je poznato da je “sjeme bolesti” posađeno u prvih šest godina djetetovog života kada se obiteljska uvjerenja prenose u dječju podsvijest. Tijekom tih ranih godina, dječji se mozak prvenstveno nalazi u theta valovima što stvara hipnagogijsko stanje uma. Ovo stanje transa objašnjava zašto djeca lako zamagljuju granicu između fantazije i forme. Hodajući u transu, mala djeca apsorbiraju roditeljska uvjerenja u podsvjesnu memoriju bez pitanja ili razlučivanja, odnosno kako se to u narodu kaže – djeca upijaju kao spužve. Lipton objašnjava kako se ta podsvjesna preuzimanja događaju, uspoređujući ih s iPod-om. Kada dobijemo novi iPod, on nema nikakvih snimaka, tako da ne može reproducirati nikakvu glazbu. Tek kada preuzmemo pjesme u memoriju, možemo ih reproducirati i to su jedine pjesme koje možemo slušati. Naravno, postoji mnogo drugih izbora pjesmi, ali ih ne možemo reproducirati sve dok ih ne preuzmemo. Slično tome, ono što je preuzeto u našu podsvjesnu memoriju i pohranjeno u našim stanicama jedini je izbor koji se može čuti i vidjeti u tijelu. Ostali izbori nisu mogući dok se ne preuzmu kao uvjerenja i percepcije u podsvijest. Dakle, mi automatski djelujemo iz uvjerenja naših roditelja, osim ako nismo izloženi drugim uvjerenjima, namjerno ili slučajno.
Pomak ka ljubavi i vitalnosti
Lipton ističe da najveći problem predstavlja to što ljudi ne vjeruju da mogu lako promijeniti svoje umove i uvjerenja. Stoga predlaže da u prvih šest godina života poučavamo djecu kako mogu promijeniti svoje misli, a time i tijela, čime se može postići osnažujući pomak ka ljubavi i vitalnosti.
Ne samo da nam stanična biologija govori o ljubavi u našim tijelima, nego također otkriva prirodu ljudske povezanosti. Radi se o biomimikriji, navodi Lipton, novoj disciplini u biologiji koja koristi najbolje ideje iz prirode za rješavanje problema. Životinje, biljke i mikrobi pronašli su ono što funkcionira i od njih možemo puno naučiti. Oni nam pokazuju načine funkcioniranja koji traju više od 3,8 milijarde godina.
U svojoj knjizi “Spontana evolucija”, on i koautor Bhaerman sugeriraju kako su naše stanice pametnije od nas kada se radi o stvaranju uspješnih zajednica. Objašnjavaju kako se stanice organiziraju kao da imaju “monetarni sustav” kojim “plaćaju” druge stanice prema važnosti posla koji obavljaju i spremaju višak dobiti u zajedničku banku. Imaju sustav istraživanja i razvoja koji stvara tehnologiju i biokemijske ekvivalente ekspanzivnih računalnih mreža. Sofisticirani sustavi okoliša pružaju tretman pročišćavanja zrakom i vodom koji je više tehnološki napredniji nego što su to ljudi ikad zamišljali. Isto vrijedi i za sustave grijanja i hlađenja. Komunikacijski sustav unutar i između stanica je internetski sustav koji šalje zip-kodirane poruke izravno prema pojedinim stanicama. Čak postoji i sustav kaznenog pravosuđa koji zadržava, zatvara, rehabilitira i, na Kevorkianov način, pomaže u samoubojstvu destruktivnih stanica. Za razliku od nas, stanice su organizirale punu zdravstvenu zaštitu koja osigurava da svaka stanica dobiva ono što joj treba da ostane zdrava te imunološki sustav koji štiti stanice i tijelo poput najbolje nacionalne garde.
Lipton ističe intrigantnu analogiju o tome kako 50 bilijuna stanica u ljudskom tijelu radi zajedno za uspjeh pojedinca slično kako bi 7 milijardi ljudi moglo raditi zajedno za uspjeh planeta. Istaknuo je da ne radimo ni približno dobar posao kao što to rade stanice.
Lipton naglašava da naš individualni um, baš kao i pojedinačna stanica, ima daleko manje svijesti nego svijest cijele skupine. Kada stanica ispunjava svoju evoluciju, ona se okuplja u kolonije s drugim razvijenim stanicama kako bi podijelila i proširila sposobnost svjesnosti. Postoji stajalište “ni jedna se stanica ne smije ostaviti” i ekonomsko prisvajanje sredstava za podršku cjelini. Lipton kaže kako bismo kao kolektiv napredovali kada bismo se uspjeli razviti na takvu visoku razinu svijesti kao i naše stanice: “Znanost sugerira da će sljedeća faza ljudske evolucije biti obilježena svjesnošću da smo svi međuzavisne stanice unutar superorganizma koji se zove čovječanstvo”.
Ponovno ispisivanje naših percepcija
Kako bi dostigli višu kolektivnu svijest prvo moramo raditi na izmjenama individualnog sebe. Svoje živote moramo vratiti u svoje ruke ponovnim ispisivanjem naših percepcija kako bismo mogli stvoriti to snažno stanje ljubavi u umu. Lipton nas potiče na preuzimanje novih uvjerenja o osnaživanju i ljubavi u staničnu memoriju, tako da naše stanice mogu imati nove lijepe pjesme koje se mogu igrati s tekstovima koji potvrđuju našu ljubav.
Potrebna nam je potraga za stalnim osjećajem “zaljubljenosti”, a čak i znanost govori o nevjerojatnom utjecaju ljubavi na ljudski organizam. Na primjer, istraživači HeartMath Instituta su utvrdili da je utjecaj ljubavi sam po sebi stvaran i biokemijski mjerljiv. Kada su subjekti usredotočili svoju pozornost na srce i aktivirali osjećaj ljubavi, uvažavanja ili brige, te su emocije odmah prebacile ritam srca u više koherentni obrazac. Povećanje koherentnosti srca aktiviralo je kaskadu neuronskih i biokemijskih događaja koji su utjecali na gotovo svaki organ u tijelu.
Istraživanja pokazuju da koherentnost srca dovodi do više inteligencije smanjenjem aktivnosti simpatičkog živčanog sustava istovremeno povećavajući aktivnost stimulacije rasta parasimpatičkog živčanog sustava. Kao rezultat toga, smanjeni su hormoni stresa dok se istovremeno stvara hormon protiv starenja. Dakle, ljubav nas doista čini zdravijima, sretnijima i produžuje naš životni vijek. Ili kako Lipton kaže: “Možete živjeti život u strahu ili živjeti životom ljubavi. Imate izbor! No mogu vam reći da ako odlučite vidjeti svijet pun ljubavi, vaše će tijelo reagirati zdravljem u porastu. Ako odlučite vjerovati da živite u mračnom svijetu punom straha, zdravlje vašeg tijela bit će ugroženo dok se fiziološki zatvarate u zaštitnom odgovoru.”