Tajna podravskog dobročinitelja
Naziv reportaže: TKO JE TAJANSTVENI PODRAVSKI DOBROČINITELJ: JUTARNJI NA TRAGU EKSCENTRIČNOG BOGATAŠA Na Badnjak dijelio torbe s novcem, jednoj obitelji kupio kuću…
Autor: Vid Barić
Foto: Željko Jajdinjak/Cropix
Medij: Jutarnji list, Zagreb
Datum objave: 10.6.2018.
Na Badnjak 2017. godine jedan se čovjek, preodjeven u Djeda Mraza, odvezao automobilom u općinu Drnje, sjeveroistočno od grada Koprivnice. U prohladnoj prosinačkoj noći čovjek s bradom pohodio je naselja Drnje, Torčec i Botovo. Sutradan je čitava drnjanska Podravina, koja se naslanja na Mađarsku, brujala o nesvakidašnjem posjetu. Djed Mraz se, naime, zaustavljao ispred domaćinstava i radio ono što Djedovi Mrazovi već rade – donosio poklone. I ne bi tu ništa, dakako, bilo neobično – jer Božić je, kao što znamo, vrijeme darivanja – da Djed Mraz ljudima nije ostavljao torbe.
Točnije, gomilu torbi, od kojih je svaka bila napunjena novcem. Svežnjevi novčanica bili su uredno posloženi, onako kako se viđa u filmovima, a Djedica je uvjereno i bez imalo razmišljanja dijelio kako je i kome stigao. Počeli su raditi telefoni; lokalni ljudi u nevjerici su si dojavljivali posjet kakav baš nitko nije mogao očekivati, a dok su optuživali jedni druge za laži, halucinacije, Djedica je neumorno kucao na vrata, ulazio bez pozdrava te ostavljao ljudima novac. Ciljao je, kažu, najsiromašnije kuće u kraju, a nije se libio ostavljati i duplo. Osim novca koji je dijelio starijim članovima obitelji, Djed Mraz je najmlađe častio i igračkama te raznim drugim poklonima jer znao je, taj dobri čovjek, da djeci ne znače mnogo svežnjevi novčanica. Odvezao se zatim kući, lakši za nekoliko stotina tisuća kuna, a neki kažu i milijuna, te zaspao s osmijehom na licu. Nesumnjivo, bila je to jedna od luđih večeri u njegovu životu.
Ova iznimna, nevjerojatna podravska priča, kao i svaka od takve sorte, ima nekoliko svojih verzija i načina obrade. One ovise o pripovjedaču i njegovoj umješnosti u pričanju priča, kao i o, istinu govoreći, njegovoj mašti pa ih treba uzimati s dozom rezerve, onako kako se ludo nevjerojatne priče već i uzimaju. Prema jednoj drugoj takvoj verziji, ispripovijedanoj i potvrđenoj od jednog lokalnog dostavljača hrane koji se – ne sasvim nevažno – pokazao kao izniman pripovjedački talenat, misteriozni je čovjek otprilike u isto, božićno vrijeme šetao Koprivnicom s noge na nogu, gledajući svoja posla, kada ga je zaustavila jedna uboga starica te ga upitala za novac. Prosila je kunu, možda i pet, međutim on joj je odlučio dati tisuću. Ugledavši lice te žene nakon što je primila njegov novac, u njemu se nešto pomaknulo i otada je, kažu, počeo dijeliti novac, i to svima za koje je smatrao da im je potreban. Govori se kako su ljudi tim poklonjenim novcem izgradili kuće, poslali djecu na fakultete, pokupovali zemlju. Neki su, kažu dalje ljudi, uludo potrošili sredstva; opijajući se alkoholom, kockajući i trošeći neodgovorno, onako kako se jedino poklonjeni novac i može trošiti.
Tragom te nevjerojatne priče prvo odlazim na gradsku tržnicu jer – tu su informacije. Koprivnica ima klasičan plac srednjoeuropskog tipa koji se sastoji od poveće poluotvorene hale s visokim, montažnim krovom i pozadinskog prostora gdje se može nabaviti jeftinog tekstila i raznih drugih đinđi. Tu je i nekoliko restorana s riječnom ribom i ćevapima, a na rubnom dijelu tržnice su mesnice, ribarnice, pekarnice, mliječni proizvodi… Vruće je i atmosfera u gradu graniči s rubnom – osjećam se kao da sam u filmu Fargo. Teško je reći što se točno događa, ali nešto je u tijeku i ima veze s čovjekom s novcem. Dan ide sporo i spokojno, sve je istovremeno uspavano i inertno, naoko obično, ali na drugi pogled vrlo čudno. Kao da se iščekuje kakav rasplet, jer osjećam kako nad čitavim gradom leži nekakav misterij, neka priča koja svojom težinom pritišće ovaj narod.
– Nemam pojma o čemu govorite – odgovara mi prodavač na jednom od 162 stola koprivničke tržnice. Međutim, vidim da ne govori istinu. Način na koji je pomaknuo usnice kada sam ga upitao za čovjeka s novcem odaje mi kako mu je posve jasno o čemu govorim. Otišle su, naime, u blagi smiješak, koji je brzo neutralizirao isforsirano uozbiljenim licem. Kupujem mjericu njegova ribiza, a uzimam i maline. Omekšat ću ovog tipa.
– Vidio si park? – postao je razgovorljiviji.
– Zato sam tu – odgovaram dok ga nudim njegovim voćem.
Nepoznati je donator gradu Koprivnici u ovoj godini podario novi dječji park vrijedan oko 300.000 kuna. Park se nalazi u naselju Lenišće, lijepo je uređen i sastoji se od novih osam igrala, golova za nogomet i stola za stolni tenis. U gradu je ta donacija, naravno, izazvala veliku pozornost, a mještani su donatora brzo povezali s legendom o čovjeku koji je oko Božića išao uokolo i dijelio velike količine novca. Po svoj prilici, reći će mnogi, radi se o istom čovjeku koji je, prema pričama, odlučio uljepšati djeci boravak na otvorenom, i to upravo u kvartu gdje je i sam odrastao.
Odlazim dalje, jer iz ovog prodavača ne mogu više iščupati.
Kavge i iznude
– Znaš kako kažu: malo love – malo problema, puno love – puno problema! – govori mi trojac za drugim stolom koprivničkog placa. Ne skrivaju kako su čuli za čovjeka s novcem, a govore mi kako je jednoj romskoj obitelji iz kraja tamo iza Nove godine kupio kuću i auto. Prema njihovim riječima, neke druge obitelji, koje nisu dobile novac, uskoro su ga počele opsjedati. Navodno je nastala i takva kavga među tim obiteljima da je morala intervenirati i policija, koja je u to vrijeme primala i kaznene prijave za pokušaje iznuda. Dobročinitelj je time, pričaju ljudi, ostao nemalo zatečen. Nije htio izazvati takvu atmosferu, štoviše, ovo ga je toliko povrijedilo da se povukao u izolaciju te ga nitko više nije vidio. Neki govore kako je u Panami kupio imanje i nekoliko hektara zemlje te da trenutno tamo živi. Drugi pak tvrde kako je ovdje, u gradu, zatvoren u kući iz koje nikada ne izlazi. Treći su uvjereni kako se odselio u druge krajeve gdje sada dijeli novac ljudima koji se oko njega neće potući.
Upravo kao što postoji nekoliko verzija priče o tome kako je podravski bogataš počeo dijeliti svoj novac, tako postoji i nekoliko verzija o načinu na koji se obogatio. Dok su jedni skloni povjerovati kako je prije nekoliko godina napravio softversku aplikaciju koju je prodao informatičkim divovima i tako se obogatio preko noći, drugi govore kako je prije više od desetljeća počeo igrati online poker na nekom opskurnom servisu koji se služio bitcoinima, mnogo prije negoli su oni dobili na vrijednosti kakvu su imali upravo krajem prošle godine. Tada su to bili samo bezvrijedni internetski novci, za koje nitko nije smatrao kako će se prometnuti u “mejnstrim”, a kojima se u toj inačici online pokera koristilo doslovno u svrhu igre. Naime, oni koji nisu htjeli kockati pravim novcem igrajući tu kartašku igru na mreži, hrlili su na taj servis gdje su opušteno gubili i zarađivali bitcoine, čija se vrijednost u ono vrijeme mjerila u centima. Prema pričama, čovjek je bio umješan u kartama te je skupio popriličan broj tih bitcoina igrajući se na tom servisu, da bi njihova vrijednost za desetak godina porasla za sedam tisuća posto te tako toj osobi priuštila nevjerojatnu zaradu, u rangu velikih nogometnih transfera između kapitalnih svjetskih klubova.
Šećući dalje gradom napokon srećem i Rome, u jednom parku malo izvan samoga centra. Sjede u hladu na klupici i doimaju se razgovorljivima pa prilazim bez oklijevanja. Informacije ovdje plaćam cigaretama, koje sam unaprijed pribavio specijalno za ovu priliku.
– Mi nismo dobili, ali znamo neke koji jesu – govore mi Nenad, Ljiljan i Miro uglas pa posegnu za cigaretama.
– Onima kojima je on pomogao zapravo je odmogao – nastave mi prepričavati božićne epizode podravskog dobročinitelja. Ne spominju, doduše, kostim Djeda Mraza – tu shvaćam kako je taj dio vjerojatno ipak samo legenda, dodatak na priču koji je neki nepoznati pripovjedač, radi atmosfere izlaganja priče i njene živosti, izložio kao istinu ne bi li dodatno zabavio one kojima pripovijeda te tako pribavio njihovu pozornost.
– Bar da su ti ljudi korisno uložili, znaš… Ali oni su kupovali aute, motore i alkohol. Ja ti kažem, drugi dan nakon što je taj čovjek došao u Drnje i dijelio novac, više nije bilo alkohola ni u jednom dućanu, sve prazno! – prepričava Nenad.
