IN MEMORIAM ALBIN VIDOVIĆ
Veliki rukometaš i veliki čovjek
Ne može se toliko prvenstava i medalja osvojiti
bez da se bude posebna vrsta čovjeka i sportaša, a Albin je to bio!
Albin Vidović, bjelovarska rukometna legenda i iznimna osoba, izgubio je, za razliku od brojnih bitaka na rukometnom terenu, bitku s opakom bolešću s kojom se hrvao poduže vrijeme. Preminuo je 8. ožujka ove godine u 75. godini ostavivši iza sebe suprugu Blanku i sinove i iznimne sportaše Zenona i Albina mlađeg. Po vlastitoj želji kremiran je u Zagrebu na Mirogoju, a na taj put, 13. ožujka ispraćen je sa groblja Borik ispred mnoštva prijatelja, sportaša i rodbine. Njegov životni put započeo je upravo u Zagrebu gdje je rođen 11. veljače 1943. godine, a po dolasku u Bjelovar kao srednjoškolac zaigrao je rukomet u Željezničaru 1956. godine da bi ubrzo, zbog iznimnih rukometnih predispozicija, bio zapažen od rukometnih trenera u Bjelovaru i kao sedamnaestogodišnjak prešao u redove novoosnovanog, i u tadašnjim jugoslavenskim rukometnim prilikama, iznimno jakog ORK Partizana s kojim će kasnije, kao nezamjenjiv član prve postave, nanizati šest naslova prvaka bivše Jugoslavije, tri pobjednika Kupa, naslov prvaka Europe osvojen 1972. u Dortmundu kada su on i bjelovarska rukometna klapa do nogu potukli tada najjači europski rukometni klub Gummersbach rezultatom 19:14. Bio je i 44 puta reprezentativac bivše države postigavši ukupno 70 golova, a u sportsku riznicu ubilježeni su naslovi svjetskog prvaka 1964. godine a po riječima upravo Albina Vidovića, najdraži trofej u karijeri bila je zlatna olimpijska medalja osvojena 1972. godine u Munchenu. U krug najzaslužnijih bjelovarskih rukometnih legendi vinula su ga i prepoznatljivi nastupi za ORK Partizan u srazu sa tada najboljim klubovima bivše države kao i sjajni klupski međunarodni nastupi i plasmani u same završnice euro kupova, a u konkurenciji ponajboljih klubova iz SSSR-a, Rumunjske, Njemačke i drugih zemalja.
Kao rukometaš, imao je bezbroj prijatelja koji su i te kako cijenili njegov stil i način igranja i postizanja golova, a snagu njegove desnice osjetili su i brojni golmani iz ponajboljih europskih klubova. Često je znao podsjetiti na finale Kupa prvaka protiv moskovskog MAI-a (7. III. 1973.- Dortmund) i kada je susret izgubljen sa 23:26 a sam Albin je Rusima dao čak 14 golova. Iako jedinstven na rukometnim terenima, bio je jedinstven i po stilu i pristupu treninzima i radu i do bola je izluđivao trenere, a posebno Željka Seleša koji je, po završetku aktivnog igranja Albina Vidovića, znao reći da je kojim slučajem Albin imao discipline i radnih navika u rukometu kao Cveba Horvat, pitanje je gdje bi mu bio kraj. Slikovito rečeno, Albin je i u rukometu i u stvarnom životu bio poseban i jedinstven, nesputan obvezama i nužnim sportskim i životnim stegama i takovoga će ga Bjelovarčani, bivši suigrači i prijatelji i pamtiti.
Uz rukomet, Albinu je životni poziv bio i zubarski poziv gdje je u bezbroj navrata izišao u susret i suigračima ali i brojnim Bjelovarčanima, olakšao dentalne muke i probleme. Po završetku sportske karijere, nije se posvetio trenerskom pozivu i isticao je da to nije za njega, ali je bio uz rukomet ako ništa drugo a ono kao podupiratelj. Ka sportu je usmjerio oba svoja sina. Tako je stariji Zenon bio uspješan prvotimac RK Bjelovara ali i trener a mlađi Albin junior uspješan je kao hrvatski paraolimpijac.
Milan Starčić
Foto-raport
