U Narodnoj knjižnici “Petar Preradović”
obilježena 200. obljetnica rođenja Petra Preradovića
U Narodnoj knjižnici “Petar Preradović” u Bjelovaru, uz prisustvo brojnih štovatelja lika i djela velikog pjesnika i domoljuba, obilježena je 200. obljetnica rođenja Petra Preradovića. Okupljene je pozdravio ravnatelj Marinko Iličić. Tina Gatalica i Neda Adamović govorile su o izložbi i katalogu Antologijske pjesme Petra Preradovića.
Potom su održana predavanja: prof. dr. sc. Tihomil Maštrović Romansirani životopis Petra Preradovića u romanu Pave i Pero Paule pl. Preradović, profesorica Ana Kapraljević Spiritizam i spiritualizam u Preradovića kao autora i prevoditelja, dr.sc. Željko Karaula Petar Preradović – između austrijskog generala i političkog angažmana.
Mladen Medak Gaga, likom i uglazbljenim pjesnikovim pjesmama “oživio” je Petra Preradovića.
Spiritizam i spiritualizam
u Preradovića kao autora i prevoditelja
Prisjećamo se danas jednog od hrvatskih preporoditelja, u vrijeme kad hrvatski mladi umovi odlaze u svijet. Preradović je s 26 godina napisao jednu od svojih najpoznatijih pjesama „Zora puca, bit će dana“ kako bi poveo omladinu u smjeru nacionalnog ushita toliko potrebnog u 19. stoljeću kad su se stvarale nacije. Danas ta ista omladina juri za boljim životom u neke druge krajeve.
Odgojen u njemačkom protestantskom duhu rada i discipline, u vojničkom duhu pokornosti i odvažnosti istovremeno, on je, poput Dimitrija Demetra ili Stanka Vraza, jedan od onih čudnih spojeva strane i hrvatske domovine. Njemački jezik bio mu je bliži i domaći, ali se itekako trudio postati hrvatskim pjesnikom. Danas vidimo drugu sliku te medalje – hrvatske pisce koji se trude izražavati engleskim jezikom kako bi doprijeli do više čitateljstva. Poznavao je njemački, talijanski, francuski, engleski i gotovo sve slavenske jezike.
Tijekom školovanja preveo je na njemački jezik pjesmu Máy, češkoga pjesnika Karela Máche. U Pervencima je objavio svoje prepjeve njemačkih pjesnika na hrvatski jezik, među kojima i Goethea. Na Kukuljevićev nagovor prevodi dio Osmana Ivana Gundulića, na njemački jezik. Preveo je s hrvatskoga na njemački jezik raspravu Franje Račkoga iz 1867. godine, Rieka prama Hrvatskoj (Fiume gegenüber von Croatien von Dr. Franz Rački. Aus dem Kroatischen übersetzt von X.Y., Zagreb, 1869.).
Kako bih shvatila Preradovićeve motive za prijevod jedne spiritističke knjige, točnije priručnika ili udžbenika, a kako nam ostaje jedino papirnati dokaz Preradovićevih misli, proučila sam neke njegove vrlo tamne, duhovne i pesimističke pjesme. Budući mu je teška sudbina oduzela i ženu i djecu, ne čudi njegova pesimistička tankoćutna narav, a još kad se uzme u obzir da se inspirirao većinom romantičarskim autorima, spiritizam je naišao na plodno tlo. Iako, spiritizam koji Preradović unosi u hrvatsku svijest ovim prijevodom s francuskog nešto je drukčiji no što li bismo mogli zamisliti.
Milivoj Šrepel tvrdi da se u Preradovića nalazi „hladnokrvnost pjesničke ćudi i spiritistični optimizam“, dok Branko Drechsler Vodnik smatra da „Preradovićevu poeziju označuje općeni optimistički idealizam i optimistički teizam. Ima u njega romantike, klasicizma, realizma i prirodnog silnog pesimizma.“
U analizi Preradovićevog spiritualizma, odnosno duhovnosti, s naglaskom na pesimizam, obradila sam pjesme „Smrt“, „Starac klesar“ i „Suho drvo“.
U „Smrti“ raspravlja Preradović koja joj je svrha ukoliko uvijek na kraju pokosi svako živo biće. Na kraju prihvaća usud ili fatalizam kako je Bog taj koji i smrću ravna i nju je stvorio za sve nas:
„Neizmjernost snuje ti krajine:
Neba kruge i pljevice gumna,
Glibe mora i gora visine,
Sitna mrava i čovjeka umna,
Sve obimlje tvoga srpa mah,
Svi stvorovi, svi su tvoje roblje,
Svi prostori samo tvoje groblje,
U svemiru svud tvoj mori dah!
Nedokučnost biće ti sakriva,
Duh u misli moru kao ronac
Tumarajuć samo o njem sniva,
Tražeć tebi uzrok, cilj i konac,
Nađe samo slutnje biser taj:
Ti da jesi prijelaz samo bića
S ovog svijeta i na njemu žića
U življenja drugog tajni kraj.“
U pjesmi „Starac klesar“ prispodobljuje ljudsku sudbinu starcem koji iz kamena stvara sudbine i sve vrste ljudskih udesa, te i opet završava teškim fatalizmom kako nas sve čeka, unatoč svakom našem trudu, ista sudbina unutar groba:
„Vječnost to je kamenara,
Božja Provid luč u srijedi,
Ljudski udes starac sijedi,
Od kamena mnoštvo dara
To su sudbe i sudbine
Ljudskoj sreći ili bijedi
S koje svaki put svoj slijedi,
Putujući svaki gine,
Dok u grobu ne počine!“
U pjesmi „Suho drvo“ lamentira o tomu zašto prihvaćamo usud koji nas vodi do smrti, zašto i same nas preuzimaju crne misli kada nam netko dragi umire. Tvrdi da smo samo mravi predani višoj sudbini i višem redu gdje jednostavno moramo živjeti malo vremena. Međutim, pjesmu završava pozitivnom misli na tragu budizma kako je sve promjena i kako sve nastavlja svoj život u drugome obliku:
„Jerbo ništa i nikada
S božjeg svijeta ne propada,
Već promjenom ima tijek
K napretku si daljem samo,
Da sve ljepše bude tamo
Gdje je svemu vječit vijek!“
E pa na tragu Preradovićeve duhovnosti koja je ujedno i fatalizam, pomirenje sa sudbinom, vjerovanje u viši red kao i teški pesimizam tijekom tijela pjesme, naišla sam na zanimljivu knjigu utemeljitelja spiritizma koju je Preradović preveo s francuskog na hrvatski jezik Spiritizam na prosto razložen: kratak nacrt nauka o duhovih i njihovih priobćivanjih (Zagreb, 1865.). U toj knjizi sebe prevoditelj potpisuje kao „jednog privrženika duhoslovlja“, dok je duhoslovlje znanost o duhovima.
Učitelj, prevoditelj i pisac Allan Cardec ili pravim imenom Hippolyte Léon Denizard Rivail definirao je spiritizam kao znanost koja se bavi prirodom, korijenima, sudbinom duhova te njihovom povezanošću s materijalnim svijetom. U to je vrijeme bilo popularno zazivati duhovne seanse oko stola istomišljenika koji bi zatim pomicanjem prsta ili štapa međusobno razgovarali i prenosili si poruke „duhova“.
Cardec razdvaja tri glavne stvari u svakom čovjeku: dušu ili duh, odnosno razborno načelo, u kojem se nalaze misao, volja i ćudoredni nagon. Zatim su tu tijelo te duhoplin (perispirit) „plinast, lagahan zavoj, koji je vezom između duha i tijela“. Smrt prema Cardecu nastupa „kad se je spoljašni zavoj istrošio i ne može više da odoljeva svojoj službi, on se sruši i duh ga skine, kao što se gdjekoje voće ili drvo oljušti, jednom rieči, svuče se stara odjeća, koja više za porabu nije; to je ono što se naziva smrtju.“
Da je knjiga savršeno varivo ideja i shvaćanja, govori i to da je konačni zaključak kako nas duhovi uče da postoji jedan bog te je po autoru spiritizam, kao praksa, potpuno poveziv s kršćanskim naukom, odnosno religijom, kao doktrinom.
Po autoru „duhoslovlje oslađuje gorkosti i muke života; utažuje očajanja i žestoka komešanja duše; razpršuje neizvjesnosti i groze budućnosti; zaustavlja nakanu pokratiti život samoubojstvom; svim time usrećuje one, koji ga prigrle a u tom i jest ona velika tajna, zašto se tako silno rasprostranjuje.“
Preradović kao prevoditelj je mnogo bolji nego kao pjesnik, bilo da se radi o tomu što iz francuskog prenosi francusku sintaksu (koja je hrvatskoj mnogo sličnija negoli njemačka), bilo da se radi o tomu što mu bolje odgovara prozni oblik negoli poetski kojemu je toliko težio. Sintaktička rješenja u Preradovića su izvrsna, a posebice mi se svidjelo što je radio na novotvorenicama i zastarjelicama koje je onda unio u svoj tekst. Inkarnacija je tako „utjelba“, „sebar“ ne označava slobodnog seljaka, kao inače, već vjerojatno Preradović ovdje aludira na onu osobu koja je intelektualno izazvana ili idiot, kao što kretena naziva „tutlavac“. Izvrsno rješenje je i prijevod francuskog glagola „flâner“, što znači lutati, lagano šetati bez cilja, kad govori o tomu da duh između dva života „planduje“.
Preradović je bio hrvatski pravoslavac koji je prešao na rimokatoličku vjeru zbog obveze u vojnoj službi. Živio je pod protestantskom disciplinom austrougarske vojske. Preveo je jednog katolika koji pokušava povezati zazivanje duhova s kršćanskim naukom. Zadivljen je bio slavenstvom kao nadnacionalnim modelom u vrijeme stvaranja patriotizma u Hrvata. Nadasve bio je čovjek, preuzet teškom tugom, čežnjom za svojom boležljivom i udaljenom ženom, samotan, misaon i idealist. Duhovnost je u njega bila visoka, romantička ideja, a sam se bojao smrti i prezirao ju. Vjerujem da je sklonio svoj um spiritizmu, kako bi možda još jednom zazvao svoju ženu i s njome se oprostio. Priča je to, vjerujem, izvrsna za romantični film. I opet, po tko zna koji put, život nam pokazuje da piše najljepše priče.
Ana Kapraljević
Foto-raport: