PRVA HRVATSKA POLITIČARKA

 

Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva o Mariji Radić u

Studijskom odjelu Narodne knjižnice “Petar Preradović” u Bjelovaru

PRVA HRVATSKA

POLITIČARKA

Drago mi je da danas mogu govoriti o Mariji Radić ovdje u Bjelovaru, što je moje šesto ili sedmo predavanje o njoj u proteklih šest godina. Glavna poruka bila je da Mariju Radić treba izvući iz sjene Stjepana Radića jer zbog svojih zasluga zaslužuje biti uvrštena među hrvatske velikane. I u tome su učinjeni veliki pomaci, zahvaljujući i HČD-u. Na inicijativu HČD-a postavljene su joj spomen-ploče i u njenom rodnom Pragu i u Zagrebu, ova posljednja u suradnji HČD-a i HSS-a. Nedavno je Marija Radić popularizirana u emisiji Roberta Knjaza posvećenoj Stjepanu Radiću, ali glavna stvar dogodila se lani u ožujku kada je dobila svoju ulicu u Zagrebu, u Španskom, čime je i formalno uvrštena među velikane. No s njenom popularizacijom treba nastaviti i dalje. Bilo bi dobro da se jednom objavi knjiga o Mariji Radić, ili film jer njena biografija, posebno njena ljubav i brak s Radićem doista bi se mogli prenijeti na filmsku vrpcu. Nadam se da ću ovim predavanjem to i dokazati.

Sve je počelo tako što je Radić u rujnu 1893. došao u Prag, na studij prava, budući da je bio izbačen sa zagrebačkog sveučilišta jer je uvrijedio bana Khuena Hedervaryja. U srpnju 1894. na izletu u dvorac Karlštejn je upoznao mladu maturanticu učiteljske akademije Marie Dvořákovu. Ona je inače bila rođena u Pragu 27. kolovoza 1874., otac se zvao Josef i bio je okružni nadzornik, a majka Antonie Ženíškova. Otac je umro kad je imala sedam godina, a majka kad je imala 16, (imala je i dva brata i dvije sestre). Obitelj je bila u srodstvu s Antoninom Dvořákom, što je zanimljivo istaknuti zbog glazbene nadarenosti Marijinih unuka koja se tumačila i s time.

Kako se budući par upoznao najbolje je prepustiti samom Stjepanu Radiću koji je sve podrobno opisao u književnoj formi, u pripovijetki Tri sretna putovanja. To djelo Radić je napisao na češkom i bilo je nepoznato sve dok ih 1981. nije otkrio nedavno preminuli Dušan Karpatský i 1985. objavio u hrvatskom prijevodu u knjizi Radićevih autobiografskih tekstova Praški zapisi. Od Karpatskog sam ih dobio i u češkom originalu. Marie Dvořáková bila je maturantica učiteljske akademije, a na izlet je došla u pratnji sestre Anne. Radića je jedan njegov prijatelj unaprijed upozorio da će na izletu biti i jedna mlada maturantica i da će imati krasno društvo. Kad je ugledao Mariju pomislio je: „Čini se da je ptica predugo bila u krletki“, budući da je bila vesela i jer su svi njeni pokreti svjedočili da je zadovoljna što je na otvorenom. Radić je u razgovoru saznao da je Marie prije tjedan dana završila učiteljsku akademiju, da je bez roditelja, no neugodno se iznenadio kad ga je upitala: „- Kako to da ste u nas, u Pragu? Ako se ne varam, vi Hrvati imate sveučilište u Zagrebu?“ Radić se međutim snašao i odgovorio: „Zašto kažete: Vi Hrvati imate svoje sveučilište- i: došli ste k nama! Ta hrvatsko je sveučilište i vaše, i ja se od prvoga dana osjećam u Pragu kao kod svoje kuće.“ Zatim joj je opširno pripovijedao o tome kako je učio češki, o tome kako se želi posvetiti „velikoj politici – našoj borbi s vanjskim neprijateljima i s unutarnjim protivnicima zdravog narodnog razvoja na posve slavenskoj osnovi, sa čisto humanim programom.“ Marie je zaključila da je Radić oduševljeni Slaven i sa zanimanjem ga je slušala, tako da je Radić napisao da „nikad nije naišao u slušatelja na toliko mnogo pažnje, a tako malo povlađivanja, tako da na kraju nije znao što da misli o ovoj mladoj maturantici, kod koje su se veselost i ozbiljnost, ljubaznost i nepristupačnost, razboritost i naivnost, iskrenost i ponos stapali u takvu skladnu cjelinu kakvu još nije upoznao u svom životu.“ Naime, Radićeva ranija iskustva s hrvatskim djevojkama bila su potpuno suprotna, jer kad bi im počeo govoriti o svojim uvjerenjima i životnim planovima nije nailazio na razumijevanje i simpatije.

Radić je očito vjerno opisao svoj susret s budućom suprugom jer slično ga je 1931. opisala i Marija Radić:

To bijaše moj prvi veliki izlet, gdje sam se ja samostalno kretala u sasma nepoznatom društvu… Došavši u Karlov Tyn bila sam odmah predstavljena jednom mladom gospodinu, za koga su mi rekli da je Hrvat i da je vanredno vatren govornik. Pridružio se izletu još sa jednim svojim kolegom. Njegovu sam inteligenciju imala dakako priliku odmah upoznati. Moj dragi znanac nije me više pustio s vida, nego je išao usporedo sam mnom upravo korak po korak. Tako smo prošli gradom i vratili se natrag u vrtnu restauraciju sve čavrljajući i o prirodi i o školi i o mojim rođacima- nisam naime onda već imala ni otca ni majke. Govorio je sa mnom dakako češki, no ne znajući još jezik točno zamjenjivao bi nekoje izraze s hrvatskima, više puta na nepravom mjestu, no to kao da je baš davalo njegovomu pričanju još više dražesti i čara… Ja sam izašavši iz škole bila oduševljena rodoljupka, te sam svaku toplu riječ o narodu i domovini upravo gutala. Moj dragi drug, kao da je znao, nije me mogao nikakvim izjavama ljubavi tako osvojiti kao svojim vatrenim riječima o radu među svojim ljubljenim narodom…Meni je pala u oči ne samo neobična inteligencija nego i iskrenost i dobrota moga znanca, čime se je od sviju isticao, i ako je njegovo odijelo odavalo veliko siromaštvo.“

Marie i Stjepan koji su jedno u drugome pronašli srodnu dušu ubrzo nakon upoznavanja započeli su vezu, a budući da se Radić vratio u Hrvatsku zbog praznika, često su se dopisivali. Međusobno su razmijenili brojna pisma, a većina ih je sačuvana u HDA i ona su važan izvor ne samo za rekonstrukciju njihovog osobnog odnosa, nego i za upoznavanje Radićevih političkih stavova. Prvo sačuvano pismo je od 30. srpnja 1894., Radić joj se obraća s Nejmilejší moje, i obraća joj se sa vi, iako kaže: „Jako mi je teško tako povjerljivo pisati, a govoriti Vam Vi“. Iako joj je pisao češki, Radić ju je odmah počeo učiti hrvatski.

U rujnu 1894. Radić joj piše da mu se sviđa njena prisnost i smatra je svojom. «Od trenutka kad sam sebi u duši rekao: ta je prava i kad sam u vašim očima čitao: taj je pravi – ne mogu da vas, makar i u teoriji, ne smatram svojom.»

Brzo nakon toga Radić se opet vratio u Prag, međutim, na jednoj se tribini sukobio s jednim policajcem, zbog čega je bio kažnjen s deset dana zatvora i izgonom iz Praga. Češka policija se međutim o Radiću raspitala i u Zagrebu i kad je saznala za sve njegove sukobe s vlastima i izbacivanje sa zagrebačkog sveučilišta odlučila je izgnati ga iz cijele austrijske polovice Monarhije, a 15. prosinca je izbačen i s praškog sveučilišta. Radić je napustio Prag i njegova veza s Marijom našla se na kušnji, no par se nastavio dopisivati jer je ljubav očito bila jača. Radić joj je još iz zatvora u Pragu napisao da je svjestan da ju mnogi upozoravaju da ne ide predaleko u svojim osjećajima prema „siromašnom pobunjeniku“ i da bi mnogi htjeli da prekinu vezu, posebno njena obitelj, tako da mu je neko vrijeme rjeđe pisala, što bi njega dosta pogađalo. Možemo zaključiti da je Radić ipak bio „zagrijaniji“ za Mariju nego obratno, što je i logično, jer njoj nije bilo lako vezati se za jednog buntovnika i stranca, koliko god ga voljela, jer su bili različitog društvenog statusa, kao i zbog pritiska obitelji i okoline.

Pismo poslano nakon povratka u Hrvatsku Radić je u cijelosti napisao na hrvatskom, riskirajući da mu se Marie više nikad ne javi i time je zapravo testirao njene osjećaje, jer bio je presretan kad mu je odgovorila. U to vrijeme Marie je radila kao učiteljica u Kutnoj Hori, gdje je bila na službi do rujna 1895. zatim je do 1896. radila u Metylovicama, pa do 1897. u Taboru i zatim do 1898. u Jistebnicama.

Radić je nakon protjerivanja iz Praga najprije upisao studij u Budimpešti, ali kad mu je u ožujku 1895. umrla majka, to ga je dosta potreslo pa je prekinuo studij i vratio se u Hrvatsku. Majčina smrt Radića je još više vezala uz Mariju, jer, kako kaže u pismu iz ožujka, „sada, gdje izgubih onu, koja me je najnježnije, najnesebičnije ljubila, jedino Tvoja ljubav može me utješiti, može me spasiti.“ U veljači je počeo raditi kao kućni učitelj sina grofa Erdődyja u Štakorovcu, odakle je nastavio slati pisma Mariji. U jednom pismu kaže: „Prvu noć spavao sam veoma slabo. Nije ni čudo. Usnuo sam misleći na Te, a probudio sam se s Tobom.“

U drugom pismu spominje da je jednim poznanicima pričao o njoj: „Rekoše da si sigurno vrlo lijepa i dobra, kad sam se u Te tako jako zaljubio. Ja im rekoh, da imaju pravo: da si liepa kao cviet, a dobra kao anđeo.“

U lipnju 1895. piše: „Znaj da s tobom liežem i ustajem, s Tobom radim i s Tobom se odmaram. Znaj da sam sve misli svoje tako spleo s bićem Tvojim da bez Tebe ne mogu više ni pomisliti išto dobra, išto plemenita… Ti si moj anđeo čuvar.“

No, unatoč toj uzajamnoj ljubavi, dolazilo je i do neslaganja u pogledu na budućnost, jer Marie još nije bila spremna imati obitelj, pa joj Radić piše da nema ništa idealnije od obiteljske ljubavi, jer se u obitelji očituje prava ljubav. U srpnju joj Radić piše da zatraži dopust i dođe u Zagreb i predlaže da kaže da želi vidjeti Franju Josipa koji dolazi u posjet Zagrebu. Potiče ju da uči hrvatski, da može doći u Hrvatsku za učiteljicu, ili u Bosnu. Očito je dakle na umu imao brak s njom. Radić piše: „Spomenuh ti to, da i o tome misliš. Misleći na Hrvatsku i na Bosnu (koja i nije drugo neg dio Hrvatske) mislit ćeš i na me.“ Prigodom posjeta Franje Josipa, Radić je bio na čelu studenata koji su spalili mađarsku zastavu pa je na šest mjeseci završio u zatvoru, odakle je nastavio s dopisivanjem.

Budući da mu je bio onemogućen studij u cijelo Austro-Ugarskoj, potkraj travnja 1896. krenuo je u Rusiju, a na putu se zaustavio u Metylovicama u istočnoj Moravskoj da pozdravi Mariju. Zbog toga je zakasnio na krunidbu cara Nikole II., međutim, zbog toga nije požalio. Piše: „Ali putem sam skrenuo u istočnu Moravsku da se na jednoj željezničkoj stanici barem vidim sa svojom sadašnjom ženom, a tada učiteljicom u jednom gorskom moravskom seocu. I samo tomu imam da zahvalim što sam zakasnio na krunidbu, gdje je u ogromnoj stisci zadavljeno oko 10.000 ljudi, a teško ranjeno još više koji su, većinom, živi pokopani. Tako mogu reći da mi je moja ljubav spasila život.“

Radićeva pisma koja je Mariji pisao iz Moskve odišu posebno izraženim ljubavnim osjećajima. Unatoč njenoj ljubavi, Mariji nije bilo lako planirati budućnost s Radićem jer on je bio nesvršeni student bez izgleda za skoro zaposlenje, buntovnik, zatvaran i proganjan, iz siromašne zemlje, dok je ona bila Pražanka iz ugledne obitelji, s učiteljskom karijerom. U kolovozu 1896. je napisala: „Ti sebi gradiš dvorce, doduše lijepe, ali bez trajnih temelja, a ja si gradim samo u bliskoj stvarnosti, možda manje lijepo, ali trajnije.“ U veljači 1897. Radić se upisao na Slobodnu školu političkih znanosti u Parizu, a u ljeto mu je Marie došla u posjet, s joj dvije prijateljice, pa su praznike zajedno proveli u Švicarskoj. Njihova veza je dakle bila vrlo ozbiljna, međutim Marijina obitelj bila je i dalje protiv, tako da svibnju 1898. Radić piše Mariji «da nam se što prije valja uzeti, jer je svako odgađanje grijeh proti ljubavi našoj.» Marija je tada trebala dobiti posao u Pragu pa se Radić bojao negativnog upliva njene obitelji, kojem se do tad lakše mogla oduprijeti jer je živjela izvan Praga. Radić kasnije piše: «Bojao sam se da će pod uplivom čitave rodbine i cijeloga društva, koje je osudivalo moj tobože skitnički život, biti preslaba da se svima odupre, pa sam zato odlučio da se

odmah ženim. Stavio sam joj dakle prijedlog da se zahvali na službi, koju je vršila već četiri godine, i kad sam dobio povoljan odgovor, poletih u Prag, i tu smo se vjenčali 23. rujna 1898.»

Vjenčali su se u crkvi sv. Norberta jer je to bila župna crkva župe u kojoj je živjela Marijina teta i gdje je ranije živjela i Marie. Naime, mogli su se vjenčati ondje gdje je Marie živjela barem šest tjedana, tako da su razmišljali i o Taboru i Jistebnicama, gdje je radila kao učiteljica, ali Prag je očito bio jednostavniji. U crkvi sv. Norberta je 2011. zaslugom HČD-a postavljena spomen-ploča.

Marie je kasnije napisala da ju je sestra Anna «sklopljenim rukama molila da to ne činim», a vjenčanje je opisala ovako: «Moja teta imala je uvijek u zalihi malo sukna za haljine, te sam je zamolila za jedan komad, iz kojeg sam si dala napraviti jednostavnu putnu opravu. To je bila ujedno moja svadbena haljina. Stipa je glede odijela bio stajao još gore: morao si je za svadbu od svadbenog kuma posuditi kaput. I tako smo se vjenčali u nekoj maloj crkvici u to vrijeme još izvan Praga, na Andelce, ujutro oko osam sati.» Radić je Mariji kao poklon darovao sliku Jana Husa koja je kasnije bila u njihovoj kući i pred kojom su se kasnije njihovi unuci molili.

Marija i Stjepan Radić najprije su pošli u Krakov i Lavov, nakon toga su stigli u Trebarjevo Desno. Ondje su proveli tri mjeseca, od listopada do siječnja, a živjeli bijedno, jer se zbog velikih poplava zemlja nije mogla obraditi i ljetina pravodobno ubrati. U kući nije bilo ni kapi masti, za Božić su jeli malo zakiseljeni poriluk. Za Mariju koja je bila Pražanka i iz jedne razvijene zemlje bio je to pravi šok, ali to samo govori kolika je bila njena ljubav prema Radiću kad je pristala prekinuti karijeru i doći s njim u njegovu zemlju. U svojim sjećanjima opisuje kako su proslavili Božić: «I tako je došao i Božić. Bila sam naučena od djetinjstva kako se spremaju kolači i prave svakovrsne zalihe mesa i slično. Mi smo si pak kao djeca i pravili jaslice. No tu od svega ništa. Niti Božićnog drvca, niti kolača, niti jaslica. Jedino nam je ostala tambura na koju je moj muž svirao Božićne pjesme, a ja … pjevala sam s njim sjedeći obično na božićnoj slami… I tako je prošao naš prvi Božić.“

Radić je odlučio nastaviti studije u Parizu, kamo je pošla i njegova supruga, no živjeli su u najtežem siromaštvu. Marija je napisala da je početak njihovog zajedničkog života bio pravo mučeništvo. U Parizu su stanovali u skromnoj sobici, imali su malu petrolejsku peć na kojoj je Marija i kuhala, kupovala je uglavnom kosti od mesa za juhu i jedino ta juha im je bila ručak. Međutim, Marijina odlučnost da izdrži uz nadu da će biti uskoro bolje i potpora koju mu je davala mnogo je značila Radiću. On o tome piše: «Usprkos skrajnjoj oskudici, pa i pravomu gladovanju, u pet mjeseci svršio sam svu građu i uz to napisao svoju raspravu za diplomu pod naslovom Savremena Hrvatska i južni Slaveni. Danju sam bio na predavanjima, a na večer kasno u noć diktirao tu raspravu francuski svojoj ženi, koja je čitave partije po mojim bilješkama prepisivala i izrađivala.» Radić je naime bio jako kratkovidan pa je imao problema s pisanjem, tako da mu je Marija bila od velike pomoći. U lipnju 1899. Radić je diplomirao i dolazi sa suprugom u Prag. Ondje im se rodila najstarija kći Milica.

Radić je djelovao kao publicist, zahvaljujući odličnom znanju češkog, pisao u češkim novinama i time je uzdržavao obitelj. U ljeto 1900. Radić se s obitelji preselio u Zemun jer ga je češka policija po drugi put protjerala, jer se netko sjetio da je još na snazi odluka iz 1894. Nakon Zemuna, obitelj se 1901. preselila u Končanicu na poziv tamošnjega posjednika Josefa Křepelke, koji ga je novčano pomagao za studija u Parizu. Od 1902. Radić se s obitelji konačno nastanjuje u Zagrebu. Kako bi se uzdržavali, Radići su 1911. otvorili Slavensku knjižaru, uz pomoć svog prijatelja, Čeha Františeka Sodomke. Imali su dvije kćeri, Milicu i Miru i dva sina, Vladimira i Branka, a iz pisama koji su si pisali saznajemo da je obitelj bila dvojezična. Govorilo se i hrvatski i češki, a zanimljivo je da su kćerke pisale pisma češki, a sinovi hrvatski. Sva djeca su se kasnije školovala u Češkoj – kći Milica pohađala je učiteljsku školu u Táboru, kći Mira studirala je matematiku u Pragu, sin Vladimir je godinu dana u Brnu pohađao srednju trgovačku školu, dok je Branko u Pragu studirao elektrotehniku. Zet August Košutić u Pragu je studirao strojarstvo, a zatim kratko bio i asistent na strojarskom fakultetu. U Pragu je studirao i Radićev nećak Pavle Radić koji se poput strica također oženio Čehinjom, s kojom je imao sedmero djece. Radić je napisao prve priručnike za učenje češkog, češku gramatiku i češku čitanku, knjigu Češki narod na početku XX. stoljeća, zalagao se za učenje češkog u hrvatskim školama i za suradnju hrvatskih i čeških političara. Dakle, kao što mu je supruga prihvatila Hrvatsku kao domovinu tako je i on prihvatio njenu domovinu kao svoju, i zbog toga na najbolji način simboliziraju hrvatsko-češko prijateljstvo..

Važan izvor za rekonstrukciju Radićeva obiteljskog života su njegova pisma članovima obitelji, najčešće supruzi, a najviše ih je napisao dok je od ožujka 1919. do veljače 1920. bio u zatvoru u Zagrebu. Iz konspirativnih razloga, neka od tih pisama, ili njihove dijelove, napisao je na češkom, a u pismima na hrvatskom redovito je koristio neke češke izraze. Mariju je uvijek oslovljavao kao „Nejmilejši“ (najdraža) ili „Nejmilejší moje“ (najdraža moja), a članove obitelji kao „Nejmilejší moji“ (najdraži moji). Vladka Mačeka u nekoliko je navrata spomenuo kao „Kocoura“ (mačak na češkom). Vjerojatno najdirljivije Radićevo zatvorsko pismo je ono poslano supruzi Mariji na njen rođendan, 27. kolovoza 1919., u kojem se prisjećao njihove 25 godina duge ljubavi. „Uspomene se redaju čarobnim nizom, a najsladje i najdraže su mi one, u kojima si me svojom tihom vjernošću poduprla i svojom dubokom istinoljubivošću i pravdoljubivošću pravim putem povela. Ti si stalnim svojim značajem stvorila korito bujici moga temperamenta, ti si dubokim svojim osjećajem za pravicu stvorila korenje mojim mislima za slobodom i napredkom.“

Najveći udarac za Mariju Radić bila je naravno smrt njenog supruga u kolovozu 1928. nakon atentata u beogradskoj skupštini. Unatoč velikoj boli, Marija Radić pokazala je veliku osobnu i političku hrabrost kad je odbila mirovinu koju joj je ponudio kralj Aleksandar, poručujući da ne želi mirovinu od ubojice svoga muža. S druge strane, žena Pavla Radića, također Čehinja, uzela je mirovinu, jer imala je sedmero djece, pa Marija s njom nije htjela desetak godina razgovarati.

I kao Radićeva udovica, Marija Radić ostala je neformalna prva dama Hrvatske, poštovana od naroda jer se znalo da Radićeva udovica i dalje djeluje na očuvanju nauka i ideja svog pokojnog muža i da time predstavlja svojevrstan simbol hrvatskog otpora velikosrpskoj diktaturi. To su prepoznali i u inozemstvu pa je Mariju Radić nakon Aleksandrovog ubojstva tijekom svog boravka u Zagrebu u njenoj kući posjetio francuski političar Robert Schuman, kasnije premijer i ministar vanjskih poslova te jedan od utemeljitelja Europske zajednice za ugljen i čelik, prethodnice Europske unije. U to vrijeme živjela je s dvije kćeri i unucima koji su još bili mali, tako da u kući nije bilo «muške ruke». Oba sina bila su u inozemstvu, kao i zet August Košutić, a kći Milica bila je udovica. Sinovi su se vratili tek sredinom tridesetih godina, a zatim i zet, koji je 1939. trebao postati hrvatski ban, ali nije zbog otpora kneza Pavla.

I u NDH je Marija Radić pokazivala svoju hrabrost- nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, u izlogu knjižare izložila je knjigu Petra Zrinskog u kojoj se nalazio stih «Viruj Nimcu kako suncu zimsku.» Kad je 1941. u katedrali na zahtjev ustaških vlasti bila organizirana svečana zadušnica za Radića, njegova supruga je demonstrativno napustila katedralu kad su ju iz protokola zamolili da svoje mjesto u prvoj klupi ustupi predstavnicima vlade. Tijekom NDH, kad je HSS također bio zabranjen, Slavenska knjižara bila je centar ilegalne djelatnosti stranke pa je Marija Radić svakodnevno bila u kontaktu sa stranačkim aktivistima.

Nakon Drugog svjetskog rata HSS je formalno dobio slobodu djelovanja, no sve je bilo očitije da komunisti namjeravaju potpuno preuzeti vlast i uvesti jednostranački komunistički sustav kao u SSSR-u. Marija Radić bila je aktivna u skupini čelnika HSS-a okupljenih oko njene kćeri Mire Košutić, čiji je muž August Košutić, potpredsjednik stranke, bio u zatvoru. U skupini je odlučeno da se pokrenu novine Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode, kojem je glavni urednik bio Ivan Bernardić, a Marija Radić izdavač. Prvi broj tiskan je 20. listopada 1945. u 50.000 primjeraka i bio je odmah rasprodan pa je tiskano još 50.000 komada, što svjedoči o velikom interesu javnosti koja je o izlasku prvog broja bila obaviještena plakatima. Komunistima to nije bilo po volji tako da je uslijedila brutalna reakcija. Slavenska knjižara je još u kolovozu bila napadnuta od strane skojevaca, a 13. studenog postavljena je bomba. Marija Radić, zajedno s ostalim članovima obitelji, bila je nakon toga preslušavana na policiji jer je bila osumnjičena da je sama sebi podmetnula bombu kako bi svratila pažnju na sebe jer joj narod tobože više ne vjeruje. Mariju Radić napadalo se u komunističkoj propagandi, a u siječnju 1946, na ogradi preko puta kuće obitelji Radić u Hercegovačkoj ulici osvanuo je natpis na češkom «Rozmysli si, Mařenko, rozmysli». Radilo se o stihu iz Smetanine Prodane nevjeste, no autor natpisa, osim što je pokazao glazbenu obrazovanost i dozu duhovitosti, time je zaprijetio Mariji Radić, usput aludirajući na njenu češku narodnost. Ipak, komunisti se nisu usudili hapsiti udovicu Stjepana Radića, za razliku od nekih članova njene obitelji koji su bili u zatvoru, poput sina Vladimira, snahe Marije, osuđene na 12 godina, i njihovog sina Stjepana Radića, koji je 1946. izbačen iz srednje škole pa je 1947. emigrirao pod lažnim imenom u Čehoslovačku, gdje ga je uhapsila jugoslavenska vojska i vratila ga u Jugoslaviju. U zatvoru su neko vrijeme bili i kći Mira i sin Branko, a najstarija kći Milica je 1946. počinila samoubojstvo. No, Mariji Radić rečeno je da je otputovala inozemstvo, tako da nikad nije saznala istinu. Najteži udarac obitelj Radić je doživjela 1948. kad je Slavenska knjižara oduzeta Mariji Radić uz nisku odštetu. Također ju se pokušalo poniziti uskraćivanjem mirovine. Marija Radić je naime u kolovozu 1928. dobila od Zagrebačke oblasti mirovinu, kao izraz počasti, i to su kasnije poštivale sve države pa je i Prezidij Sabora NRH u studenom 1946. odlukom o dodjeli novčane pomoći No, pomoć nije bila isplaćivana redovito, a od prosinca 1952. je isplata prestala. Mariju Radić tada su pozvali na mirovinsko i rekli da treba dokazati staž Stjepana Radića, kako bi se ta pomoć mogla pretvoriti u penziju i regulirati prema stažu Stjepana Radića. Nakon što je poslala protestno pismo, u rujnu 1953. Sabor joj je dodijelio stalnu pomoć od 20.000 dinara, dakle četiri puta veću nego prije, ali poniženja koja su joj komunisti priredili govore dovoljno sama za sebe. Obračun komunista s Marijom Radić nastavio se i nakon njene smrti, 17. lipnja 1954. kad je zaspala u naslonjaču čitajući Savremenu tehniku, u Mihanovićevoj 34., u stanu obitelji Košutić Vladimir Bakarić je zabranio da bude pokopana u mirogojskim arkadama uz svog muža. Obitelj je stoga odlučila poslati pismo izravno Titu, koji je nakon dva dana odobrio pokop u arkadama. Sprovod Marije Radić bio je jedan od najvećih ikad održanih na Mirogoju, što pokazuje koliki je ugled kao supruga Stjepana Radića imala u hrvatskom narodu.

Na kraju da razjasnimo zašto Stjepan i Marija Radić na najbolji način simboliziraju hrvatsko-češko prijateljstvo? Radić je bio najveći popularizator Češke, njene kulture i jezika u Hrvatskoj na kraju 19. i početku 20. stoljeća i najznačajniji promicatelj hrvatsko-čeških veza. Radić je pisao češke gramatike i rječnike, prevodio s češkog, pisao o Češkoj i zagovarao političku suradnju Hrvata i Čeha kako bi se zajedno izborili za ravnopravan položaj u Austro-Ugarskoj, a Čehe je idealizirao kao najnapredniji i najkulturniji slavenski narod i do danas ostaje među najvećim prijateljima i simpatizerima koje su Česi ikada imali na hrvatskim prostorima. Tim svojim djelovanjem na neki način bio je preteča HČD-a. Svega toga međutim ne bi bilo bez njegove supruge Marie Dvořákove bez koje Radić ne bi postao niti toliki prijatelj Čeha niti vodeći hrvatski političar, obzirom na golemu potporu koju mu je davala u njegovom djelovanju. Radić je kao češki zet marljivo radio na promoviranju Češke u Hrvatskoj, a Marija je Hrvatsku prihvatila kao svoju novu domovinu, ostavši pritom Čehinja, i pomagala suprugu u njegovom političkom radu. Ljubav prema jednoj Čehinji kod Radića je prerasla u ljubav prema cijelom jednom narodu i njegovoj kulturi, kao što je i Marija, zavoljevši Radića, zavoljela i Hrvatsku, sa svim njenim prednostima i manama. U tome nam Radići i danas mogu biti uzori, a da bi to bio moguće treba dobro poznavati njihov život i rad.

 Dr. Suzana Leček govorila je o javnom i političkom radu Marije Radić, istaknuvši da je zaslužna zbog doprinosa razvoju ženskog pokreta u Hrvatskoj, a ne samo zbog činjenice da je bila supruga Stjepana Radića. Od 1927. bila je predsjednica Ženskih organizacija HSS-a, a od 1936. predsjednica Hrvatskog srca, organizacije koja se bavila kulturnim i prosvjetnim radom među ženama, što je bila jedna od važnih segmenata djelovanja HSS-a u uvjetima kad stranka nije imala mogućnosti utjecati na državnu politiku u Kraljevini Jugoslaviji. Dr. Leček je pojasnila da je Marija Radić kao učiteljica dostigla najviši stupanj obrazovanja koji je krajem 19. stoljeća bio dostupan ženama, a budući da se Radić nije u dovoljnoj mjeri stigao baviti i ženskim pitanjem, time se bavila njegova supruga koja je dobro znala kako funkcionira moderni ženski pokret u Europi i svijetu. „Iako su joj ciljevi bili revolucionarni, u svojim tekstovima koristi konzervativnu retoriku prilagođenu seljacima koji su bili nepismeni ili polupismeni“, kazala je dr. Leček. Zbog svog rada i ugleda Marija Radić kao Radićeva supruga i kasnije udovica bila je smatrana neformalnom prvom damom Hrvatske, što se vidjelo i po velikom mnoštvu ljudi koje se okupilo na njenom sprovodu na Mirogoju 1954. godine.

Autor: urednik

Podijeli ovaj članak
468 ad